"Producent je kao dirigent orkestra. Možda ne umije svirati svaki instrument iz orkestra, ali zasigurno zna kako bi svaki od njih trebao zvučati.” izjavio je jednom prilikom Richard D. Zanuck, producent filmova "Ralje", "Vozeći gospođicu Daisy", „Alisa u zemlji čudesa“. Sudeći po tome, mogu reći da Danijel Pek ima apsolutni sluh za dobru priču jer filmske priče koje producira imaju sve potrebno za uspjeh: političku težinu, etičku dimenziju, globalni društveni značaj, autentični autorski pečat, sigurnu režiju, odličnu muziku te vrhunske glumačke izvedbe. Odlično je plovio televizijskim vodama kao novinar, urednik i voditelj, no srećom se nasukao na izjavu Roberta Redforda: "Novinarstvo je mrtvo, njegova je uloga sada u rukama filmaša“ i postao producent projekata okićenih „Zlatnom kamerom“ i „Zlatnom palmom“.
Sjeti se početka svog profesionalnog puta, startao si na Radio Zaprešiću.
Radio je onda bio jako fora, a i danas mi se jako sviđa radio kao medij.
I nije mrtav!
I neće biti dok se god ljudi voze u autu, a i duže od toga. Jednostavan je za slušanje i na mnogo različitih načina se može uživati u njemu.
Honorirao si tamo?
Puštao sam muziku, bio sam novinar i voditelj. Tamo smo svi bili sve. Davno je to bilo, 1994./1995, srednja škola.
Čemu dva fakulteta, a mogao puštati muziku, možda biti poznati DJ?
Htio sam studirati nešto vezano za film, ali nisam bio siguran što. U to vrijeme nije bilo produkcije, a nisam tada ni znao što je to produkcija, znao sam za režiju i razmišljao sam o kameri.
Pa si upisao politologiju. Prije bi se kladila da si išao na novinarstvo. Jesi li diplomirao?
Politologija je prikladna za one koji nisu sigurni što žele. Skoro sam diplomirao, ostala su mi dva ispita.
Čestitam!
I ja tebi isto!
Molim. Ja sam svoja dva završila.
Ali sam onda upisao Akademiju dramskih umjetnosti. Čak sam u jednom trenutku mislio riješiti ta dva ispita na politologiji, no uveli su Bolonju pa sam trebao ponovno polagati, ne sjećam se točno, mislim dvije godine i tu sam definitivno zatvorio to poglavlje odustajanjem. Tada sam već puno radio pa nisam imao ni volje, ni vremena.
Što je posao producenta?
Lustig je u jednom intervjuu na pitanje što radi producent na snimanju rekao „Ništa. Ako radi na snimanju, nije napravio sve ono prije“. Produkcija je stvar ideje, osjećaja za prepoznavanje projekta koji bi u određenom trenutku mogao biti zanimljiv, prepoznati njegovu bit. Kada imaš taj osjećaj, slijedeći je korak okupljanje i motiviranje ljudi koji to mogu izvesti.
Jesi li producent organizator i tehničar, ili tu ima i umjetnosti?
Produkcija je spoj svega toga, ali i financija, prava, psihologije, marketinga, distribucije, kreative u najširem smislu. Ne vuče me potreba da sam proizvedem neku umjetnost, poput slikara, ali imam potrebu da se umjetnost dogodi. Valjda zato produkcija.
Možemo li reći da producent mora biti umjetnik za komunikaciju?
To da!
Protrčimo tvoj put nakon fakulteta.
Radio Zaprešić, pa Obiteljski radio, pa jedna televizija, onda druga. Sjeti se, radili zajedno u vrijeme kada je produkcija rasla. Tada smo zacrtali neke stvari koje su danas standard, primjerice velike studijske showove, nove pristupe novinarskom izvještavanju i sl. S druge strane, bilo je jako malo originalnog sadržaja i teško ga je bilo proizvesti pa su se komercijalne televizije okrenule preuzimanju formata isprobanih na većim tržištima. Neke od njih su izveli pristojno, a neki su bili tek toliko da se napuni program. Potonjih je bilo više, a to se nasljeđe zadržalo i danas. Na moje čuđenje, ima i uspjeha. Otišavši s televizije sam putovao, radio turističke vodiče, puno reklama i 2007. osnovao Antitalent.
Koji je bio tvoj prvi filmski projekt?
„Vis-À-Vis“ Nevia Marasovića 2013. Nevio i ja smo istovremeno upisali Akademiju, zajedno smo radili prvu vježbu i super surađivali. 2012. došao je s ludom idejom da snimimo film za koji nemamo scenarij što mi je bilo jako fora.
Produkcija je dug proces. Koliko može proći godina od ideje do realizacije?
Rijetki su projekti koji se dogode u razdoblju kraćem od pet godina, ali recimo „Murina“ je primjer filma koji je napravljen u tri godine. Prvu verziju scenarija pročitali smo 2017., 2018. smo dobili novce, 2019. snimili i montirali film i prijavili ga u Cannes, ali je došla korona. Festival je odgođen i sve se pomaklo za godinu dana. Imam film na kojem radim sad već devet godina i jako sam optimističan da ćemo ga napraviti.
U kojoj ste fazi nakon devet godina?
Sad smo u fazi da krećemo od nule, od početka.
Što to znači?
Da idemo prvo napisati novi scenarij.
Što ste radili devet godina crni Danijele?
Pisali scenarij, skupljali novce, razmišljali… Puno toga smo radili. Thomas Edison je rekao „Nisam doživio neuspjeh. Samo sam pronašao 10.000 načina na koji to ne funkcionira.“
Ali ste radili i druge stvari? “Ciganin, ali najljepši“?
Radili smo i puno drugih stvari. "Ciganin" je spreman za produkciju, imamo sjajan scenarij. Uspjeli smo doći do adaptacije koja je jedna nova, zanimljiva interpretacija izvornika, priča ga na potpuno drugačiji način nego u knjizi. I Kristian je zadovoljan.
Zašto gotovo svaki filmaš želi premijeru u Cannesu, zašto ne, na primjer, u Veneciji?
Mnogi filmovi žele ići u Veneciju, iako je posljednje desetljeće ona okrenuta američkom filmu, komercijalnom i autorskom. Hollywood Veneciju koristi kao poligon za predstavljanje filmova Europi, ali i kod Cannesa je slično. Primjerice, George Miller je premijeru „Furiose“ imao u Cannesu, a tjedan dana poslije je film bio u kinima. Dakle, razlika nije velika, no Cannes se po ukupnom prestižu, važnosti nagrada i po razini filmova koje prihvaća u konkurenciju smatra najvažnijim festivalom na svijetu. Nakon prikazivanja u Cannesu, filmu je put do publike otvoren, što je možda najteži dio u, rekli smo već, dugom procesu rada na filmu.
„Murina“ Antoanete Alamat Kusijanović koju si također producirao, otvorila je Pula film festival 2021. i osvojila nagradu publike, te onu za najbolju sporednu glumicu, „Brezu“ za najboljeg debitanta. Film je prikazan na više od 60 filmskih festivala i osvojio je više od 20 nagrada uz "Camera d' or" (Zlatna kamera) u Cannesu, nagradu za najbolji debitantski film u svim programima. Jesi li odmah nanjušio taj canneski potencijal filma?
Mislio sam da ima jako dobre šanse, prvenstveno zbog scenarija. To je vrlo jasno ispričana priča, razumljiva svakome na svijetu. Tradicionalan i konzervativan otac, uvjeren u apsolutnu ispravnost svojih uvjerenja, spreman prodati ono najvrijednije – zemlju na kojoj žive. Korištenje najlakšeg puta za bijeg u bolju budućnost, umjesto rješavanja odnosa s bliskim ljudima, tema je bliska mnogima.
Mora li film biti teška drama da bi osvojila žiri?
Da, da. Umjetnici vole dramu. Može i komedija, ali mora imati jaku poruku za trenutak kojem živimo. Znao sam da „Murina“ to ima, a ima i divnu scenografiju, kameru, glazbu, montažu. Iznimna je Antoanetina režija i cast je genijalan. Gracija Filipović je čudo.
Kako si pobjedničko iskustvo „Murine“ iskoristio u stvaranju „Čovjeka koji nije mogao šutjeti”?
Puno sam naučio, no to nije garancija uspjeha. Hollywood ima puno novaca, najveće iskustvo fenomenalnih filmova, genijalne scenarije i scenariste, redatelje oskarovce, zvjezdani cast pa im se dogodi flop. Film je nepredvidiva formula s puno nepoznanica. Tu je najvažniji bio redatelj Nebojša Slijepčević koji je u svakom trenutku znao kakav film želi raditi i toj je viziji bio predan tijekom cijelog procesa.
Dodala bi da uspjeh na festivalu ovisi i o trenutku u vremenu, te sastavu i raspoloženju žirija.
Tako je. Da je film izašao godinu prije ili kasnije, sigurno bi drugačije djelovao na žiri i publiku. „Čovjek koji nije mogao šutjeti” stvarao mi se u glavi i prije „Murine“. Znao sam za tu priču i imao želju raditi na tome puno ranije, ali tek je sad bio pravi trenutak. Publika je senzibilizirana i zbog trenutnih ratova, na to se ne može biti imun.
Zašto kratki film od moćnih 15 minuta?
Za tu priču nije bitno prikazati što joj prethodi, kao ni što se dogodilo poslije. Bitno je pitanje kako to da je od 500 ljudi u vlaku samo jedna osoba reagirala u strašnoj situaciji? Što bi bilo da je ustalo 20 ili 50 ljudi? Bi li ishod bio drugačiji? Važno je da se svatko od nas zapita – što bih ja napravio? Stvarni događaj je trajao otprilike 15 minuta i mi smo pokušali rekonstruirati to vrijeme s namjerom da gledatelje uvučemo u osjećaje ljudi u tom kupeu za vrijeme tog događaja. Mislim da smo uspjeli u tome.
Može li se kratki film komercijalizirati?
Ne može.
Bez obzira na njegov uspjeh? O tom se filmu puno govori, piše, diskutira, velik je interes međunarodnih i domaćih medija, javnosti uopće. Vjerujem da ima puno ljudi koji su potražili dodatne informacije o priči, googlali Dežulovićev tekst o Tomi Buzovu.
Prije Cannesa smo odlučili da ćemo film svuda prikazati. Bitno nam je da što više ljudi pogleda film. Već sad imamo 10-ak hrvatskih festivala koji će ga prikazati, imamo posebnih prikazivanja, a biti će u distribuciji mreže kina Mediteran. Sasvim sigurno će u budućnosti film biti dostupan na nekoj od platformi za gledanje i na televiziji.
Koliko je težak posao umjetničkog ravnatelja Pula film festivala da od 10 hrvatskih filmova u konkurenciju izabere 10 hrvatskih filmova?
Na sreću nije to baš tako, iako to je poznata fora koju i sam koristim. Pula je nacionalni festival koji je prikazao 22 filma, 11 većinski hrvatskih i 11 koprodukcija, a još ih više od toga nismo uzeli jer jednostavno ne možemo sve uzeti na festival. Imali smo po četiri premijere dnevno, vrhunsku zabavu i pravo slavlje. Okupila se cijela naša filmska zajednica, svi koji film rade i od njega žive.
Koji je dress code u Puli, ima li ga? Veliki dio sudionika i publike za festivalska događanja bira dozu elegancije, ali proteklih smo godina viđali baš nonšalantne pojedince koji na premijeru svrate kao da idu na pivo na plaži.
Vidim da nisi bila prošle dvije godine, mislim da se promjena osjeti. Ne namećemo nikakve zabrane, kao što to čini Cannes. Tamo je na ulaznici za svaki event naveden dress code i ako osoblje festivala smatra da ga nisi poštivao, neće te pustiti. Publika je na to navikla.
Znaju organizatori kakve slike žele ponuditi svijetu, slika govori više od riječi. Sve to utječe na imidž festivala.
I nama je bitna slika koja izlazi u svijet. Ne mislim da Pula treba biti „black tie“, ali da mora biti dostojanstveno i elegantno - to da. Penjemo na pozornicu, pozdravljamo publiku, to puno znači. Radimo i na tome, upozoravamo ljude na dress code za sve projekcije i promjena se osjeti.
Filmovi su ljubav, no od ljubavi se ne živi. Gdje je zarada, u reklamama?
Sve se mora raditi s užitkom. Financije su problem, ne samo hrvatske kinematografije, već svih kinematografija malih zemalja. Rumunjska je primjer male kinematografije, a ima skoro 20 milijuna stanovnika. Kod nas, s 3,8 milijuna, zarada je nemoguća. Uzmi da film pogleda 10% stanovništva u Hrvatskoj, što je skoro pa nemoguće, to bi bilo 380.000 stanovnika. „Kako je počeo rat na mom otoku“, koji je najgledaniji hrvatski film od osamostaljenja, pogledalo je otprilike 350.000 ljudi što nije ni 10% stanovništva. Ako računamo da od cijene ulaznica u kinu producentu ostane otprilike jedan euro, prihod filma bio bi 380.000 eura kada bi film pogledalo 10% stanovništva. Prosječan film u Hrvatskoj prelazi milijun eura, lako dolazi do dva milijuna eura. U 10 puta većoj Poljskoj dovoljno je da film pogleda 5% stanovništva, što je skoro 2 milijuna gledatelja, odnosno skoro 2 milijuna eura. Zato Poljska može imati komercijalnu kinematografiju i tamo se može živjeti od filma. Na filmu radi 50, 60, 70 ljudi, a angažman dijela tih ljudi traje i po par godina, tako da čak i najplaćeniji imaju honorar manji od prosječne hrvatske plaće. Bez HAVC-a, odnosno financiranja od strane države, filmovi se vjerojatno uopće ne bi proizvodili, ili bi se proizveo mali broj niskobudžetnih filmova, a to ne čini kinematografiju. Svi su kod nas, više-manje, prisiljeni raditi i nešto drugo. Kolege rade na fakultetima, u kulturnim ustanovama, rade reklame, u produkcijskim servisima, odnosno za strance, neki su u post produkciji, na televizijskim projektima… Svašta. Što se reklama tiče, moram naglasiti da je razlika na tržištu danas i od prije 10 godina ogromna. Snima se manje i znatno jeftinije.
Slušala sam u jednoj emisiji na televiziji hrvatskog redatelja čiji je film na Netflixu, kazao je kako će zaraditi tristotinjak eura, a da produkcija koja stoji iza filma, za plasman istog na Netflix zarađuje cca 3000 eura.
Svatko od nas samostalno odlučuje kada će i pod kojim uvjetima ustupiti film, ali istina je da smo malo tržište i nemamo puno izbora. Da nema Zakona o elektroničkim medijima koji streamere na to obvezuje, nitko ne bi kupio vjerojatno ni jedan hrvatski film. Tu smo u gornjem vrhu Europe po podršci audiovizualnoj industriji.
Ipak, show must go on. Pronašla sam na web site-u tvoje produkcijske kuće neke zanimljive projekte u pripremi. „Lovac na vještice“?
Riječ je o koprodukciji s partnerima iz Austrije i Slovenije. Ideja je originalno naša, snimali bi kod nas i u zemljama partnera, ali na njemačkom jeziku, prvenstveno za europsko tržište. Ambiciozno.
Nakon uspjeha „Game of Thrones“, Robina Hooda“ i sl., filmaši su zainteresirani za snimanje u Hrvatskoj. Financijski poticaji rađaju plodove?
Financijski poticaji dobro funkcioniraju i jedan su od motiva, ali ne i glavni jer ima i boljih uvjeta drugdje. Kod nas se dolazi zbog lokacija, ugodnog i kvalitetnog snimanja. Imamo vrhunske ljude.
Spomenula bi i potencijalnu seriju „Maličke“ tj. „Afterparty“.
Da, to je serija o izuzetno bitnoj temi – ženskom pravu na izbor. Prati skupinu prijateljica koje se nalaze pred teškim izborima u vrijeme jačanja pokreta za zabranu prava na izbor, odnosno pobačaj.
Na hrvatskom?
Da, po naški.
Ovo će uzburkati mutne vode, ako se ostvari. Kladila bi se da iduće četiri godine neće.
Da, pitanje je hoće li se to ikada ostvariti.
Uza sve što smo spomenuli, stigneš proizvesti i vrhunski dokumentarni program za televiziju. Dosta toga si radio s Dušanom Bućanom. Da niste kumovi?
Brojala si projekte?! Nismo kumovi, ali je on multitalentiran i super je suradnik.
Što radiš kada ništa ne radiš? Gledaš filmove?
Pa da, gledam filmove, kosim... Preselili smo u Istru i taj život izvan velikog grada godi mojoj familiji. Pomalo uređujemo, sadimo, gradimo, rastemo.
Ima li išta gradskog da ti ipak fali? Iako, potpuno te razumijem jer i sama sanjam život pored mora.
Fali mi sushi i sladoled od pistacije, pa kad sam u Zagrebu, to ne propuštam.
Gasim diktafon da mi možeš otkriti gdje ti je najbolji sushi, a gdje sladoled od pistacije.
Foto: Zvonimir Ferina
Comments