Sve je moguće i ništa nije moguće; svaki dan je prilika za novi početak; ljudi se mijenjaju; prošlost nas ne određuje… Sve ovo ne moraju biti floskule. Mogu apatičnim lijenčinama, ali čovjeku koji nešto doista želi, ništa nije prepreka nego izazov.
Godine 2003. gradski đir je bio Buldog, Hard Rock Caffee, Atrij, Atlanta, Đuro, Saloon, Jabuka. Izlasci su zvučali urbano, praćeni ludošću koja bi uz light show tjerala mladost da pjeva u glas hitove: “Go, go, go, go, go, go, Go, shorty, It’s your birthday, We gon’ party like it’s your birthday, We gon’ sip Bacardi like it’s your birthday, And you know we don’t give a fuck it’s not your birthday.” Zabava bi se do jutra potpuno izmiješala s mirisom dima i slatkastim okusom žestokih pića vodeći one uporne u bučne podrume poput Jedinice. Narodnjaci su se vrtili tamo negdje nakon zadnjih stanica, po rubnim dijelovima grada i razuma, istočnjački nudeći utočište od danjeg svjetla.
On je tada bio u najboljim godinama (kao ja sada). Uspješan, popularan, rado viđen gost. Činilo se da ima sve, no uhvatila ga je u stupicu pohlepna želja za više - brzo, lako i puno više. Nije pazio što želi i to mu se ostvarilo. Pomislio je da će uspjeti, da bez rizika nema uspjeha. Prihvatio je igru, zažmirio i kao u ruletu, sve što je imao, stavio je na bijelo. Zaigrao na profit koji bi brodom trebalo donijeti 300 kg bijelog, ali sudbina je imala svoj plan u kom on gubi. Izgubio je punih 18 godina.
Te 2003. njegov se lagodan život preselio u skučenu ćeliju hrvatskog zatvorskog sustava koji ima sposobnost (s)lomiti čovjeka. Srećom, Enđijeva mentalna snaga ostala je jaka uz pomoć nekoliko prijatelja koji nisu dopustili da vrijeme okupa zaboravom prijateljstvo i podršku. Nije u početku mislio ružičaste misli, slaba je bila vjera u izdržavanje tako duge kazne, a i nije bio pogodnog karaktera za značku dobrog zatvorenika. Svega je tu bilo, a nešto što posebno pamti jest pet godina i deset mjeseci samice koja ga je dopala, ali ne i slomila. Detalje izolacije u samotnoj ćeliji možete zamisliti i sami, dovoljno ste filmova gledali, većina ih je prema istinitim pričama.
A sad zamislite jedno lijepo sunčano, onakvo kakva jutra znaju biti u lipnju nama na slobodi. Sva mirisna kao odluke koje se sprovedu, kao da ste se probudili, odlučili "od danas vježbam!" i zaista krenuli na trening. Tako je Enđiju jednog jutra zamirisala misao da će sve ovo pobijediti i nadići.
Kao bivši odlikaš zagrebačke IV. gimnazije koji je odustao od studija prava već u prvom semestru, razmišljao je kako spasiti svoj život, kako u šibenskom zatvoru isprazan tijek vremena okrenuti u svoju korist? Je li moguće vratiti planovima mladosti dah života, nastaviti tamo gdje si davno odustao i sada, kada sve radi protiv njega, pokazati moć feniksa? Vrijedi pokušati jer alternative zapravo i ne postoji.
Napisao je Enđi zamolbu Središnjem uredu Uprave za zatvorski sustav da mu omoguće povratak studiju prava. Kako to piše, čuje podsmjehe činovnika koji će čitati molbu. Nevjerni Tome s figom u džepu odobravaju mu traženo, uvjetujući da ispite polaže u penalnoj ustanovi uvjereni da će to biti nemoguće. Pa koji bi to sveučilišni profesori koji iole drže do sebe pristali dolaziti u zatvor da bi ispitivali posrnulog otpisanog studenta? Kako su se samo prevarili!
U nadi da lijepa riječ zaista otvara vrata, pisao je Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pa i Splitu. Dok je zagrebački Pravni fakultet s gnušanjem odbio takvu mogućnost, odbivši Enđiju kasnije i molbu za magisterijem (o bogovi prava, slijepi li ste i bez poveza na očima!), u Splitu je je dopis došao u ruke pravog čovjeka, spremnog na eksperiment. Gospodin Miljan Sesar održao je sastanak i sa svim profesorima, zamolivši ih da, unatoč neuobičajenoj praksi odlaze u šibenski zatvor kako bi jedna student imao mogućnost slušanja dijela nastave i polaganja svih ispita. I svi su pristali! Imajući svo vrijeme svijeta za učenje, Angel se bacio na knjige, predano upijao gradivo, polagao ispite. Profesori mu nisu popuštali, manirom štrebera je napredovao, a ostali zatvorenici su mu iskazivali poštovanje.
Prevarivši sustav, došao je u posjed mobitela (tada popularne Nokije koja je imala skroman, ali relativno funkcionalan pristup internetu). Skriveni uređaj služio je tajnim dogovorima i subverzivnim razmjenama iskustava, ispitnih pitanja sa studentima Pravnog fakulteta u Šibeniku. Tajna pomoć kolega i sistematičnost u pripremi, polako je pretvarala zatvorenika u odlikaša koji je diplomirao u roku. Zabranjeno voće, taj mali mobilni uređaj zbog kojeg je studiranje bilo lakše, nekoliko tjedana nakon diplome 2013. godine donio je problem. Nekoć blagoslov, postao je križ. Zbog jednog slučajno ulovljenog poziva, umjesto da ga kao pozitivan primjer uspješne rehabilitacije nakon 14 godina, odnosno 2/3 kazne, puste na slobodu, policija ga je iz ležernijeg šibenskog zatvora vratila u Lepoglavu u strogo kontrolirane uvjete. Narednih je godinu dana ponovno proveo u izolaciji samice. Obrat dostojan je blockbuster trilera u kom bi se za ulogu Enđija, vjerujem, otimali glumci poput Morgan Freemana, Liama Neesona, Jean Renoa, Tom Cruisea, Matt Damona, Daniel Craiga, Denzel Washingtona.
I dok smo mi u pademijskim izolacijama gledali zatvor, Enđi je konačno pogledao slobodi u oči. Njegovih je 18 zatvorskih godina isteklo. Ostavio je sva rešetkasta iskustva iza sebe i kao slobodan čovjek lakim koracima rodnim gradom u kom ništa više nije isto, odlučio je život uhvatiti za rogove. Odmjeren, ugodan, duhovit, džentlmen starog kova s o onim nestašnim šarmom "zločestog dečka" pronašao je posao kao pravnik u odvjetničkom uredu, nadoknađuje vrijeme s djecom, a dogodila mu se i ljubav.
Podaci pokazuju tužnu stvarnost. U Hrvatskoj se 68% kriminalaca vraća starim navikama, dok primjerice Danska bilježi samo 3% recidivista. Kada naši posrnuli sugrađani izađu iz zatvora, društvo ih odbacuje. Osuđenik iz zatvora izlazi sa sićom u džepu, a radi se o 30% mjesečnog dohotka zasluženog radom u zatvoru, koji biva isplaćen na izlasku. Ukoliko ima sreće da da postoji kućanstvo u kome je član, uz uvjet da u tom kućanstvu nitko ne zarađuje, moguće mu je dobiti jednokratnu pomoć. Može li se tako preživjeti mjesec, bez da već prvi dan ne provali u dućan da bi jeo? Kolika je šansa da će ga itko zaposliti i pružiti priliku? Izbor je skupljanje plastičnih boca ili vraćanje kriminalu što čini njih sedam od deset. Perpetuum mobile.
No, kada bi se bivši osuđenik mogao po izlasku iz zatvora javiti nekom “Uredu” koji mu želi i može pomoći, bi li bilo drugačije? Kada bi taj “Ured” imao ugovore s nekim poslodavcima kojima bi već u prvom tjednu poslao oslobođene na posao prema struci, interesu ili vještini i kada bi taj “Ured” mogao osigurati "prvu pomoć" u smislu makar minimalne plaće, a koju bi onda primjerice budući poslodavac vraćao "Uredu" od njegove plaće u ratama tijekom slijedećih dvanaest mjeseci? Možda bi i Hrvatski zavod za zapošljavanje mogao osmisliti kakav poticaj ili stimulaciju za poslodavce koji bi se odlučili zaposliti bivšeg zatvorenika, bi li to pomoglo? Ako bi “Ured”, uz sve navedeno, razmišljao i o obitelji koja pati zbog posljedica odmetnutog člana i interdisciplinarnim pristupom omogućio psihološku pomoć stručnjaka, možda bi povratak u bolji život bio lakši? Razmišljam dalje, što ako je bivši zatvorenik samac, bi li mu “Ured” mogao osigurati prenoćište kako se ovaj ne bi morao potucati po parkovima i klupama?
Može li se čovjeku rasutom na komadiće vratiti bar neka bazična struktura? Nije realno vjerovati da se svi mogu i žele rehabilitirati, ali vrijedi na tome raditi. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog sigurnosti svih građana kojima se u suprotno povećava mogućnost za neku vrstu ugroze. Iskustva drugih zemalja pokazuju da za četiri od deset bivših zatvorenika ima šanse da se ne vrate starim navikama. Ne bi li to bio mali, a veliki uspjeh?
Comments